crtice1

Kako se dobro osjećam, meditirajući zatvorenih očiju. I razmišljajući. Ogoljen-pred samim sobom.
I razmišljam koliki je ponor. Između mene, bilo koga, samog sa sobom. Svojeg. U odnosu na trenutke «konkretne», dok se vrtim u društvenom kotaču, na centrifugi.
Eto, upravo sam primio jedan telefonski poziv, i upao u bubanj. Žurim, pozdrav!


Kiša lijeva, nešto mi je ispred prozora protrčalo.
Predajem se osjećaju; melankoliji
Lijepo i glupavo
Kao zaštićeno dijete, na toplome

Kiša lijeva, neka lijeva
I bolje je tako

Uspio sam cjelinu zaokružiti. To mi tako rijetko polazi za rukom.

Postoji svrha. Ostalo sve manje je važno.
Postoji razlog. I to nam govori
Onaj najintimniji dio nas

Pakao su drugi ljudi. Riječi bolno oštrog, možda ovome svijetu i nepotrebnog – Jeana Paula Sartrea. Riječi su to koje su me boljele proteklih mjesec dana. Ali eto, jedno bez drugog ne ide. Potrebno je valjda imati dobru vagu. S jedne strane biti sam sa sobom, jer (sudim po vlastitom iskustvu) jedino se na taj način čovjek može doista graditi, raditi na sebi. S druge pak strane, što možemo sami. Što možemo sami? Treba živjeti. Treba komunicirati. Zajedno graditi. Treba imati volje. Biti svoj, s cijelim svojim svemirom u duši, a razumjeti i vidjeti i ostale. MARKO NIJE SAM.
Lako je vidjeti sebe – u drugim ljudima ili stvarima oko sebe. Teško je gledati čovjeka onakvog kakav on je. Teško je gledati NJEGA. Teško je BITI. Ne prepoznati čovjeka po onome po čemu se s njime poistovjećuješ ili ne poistovjećuješ. Slažeš ili ne slažeš.
Budimo mali bogovi. BUDIMO.
«Nad glavama nam visi ogromna slatka odgovornost».
Želio sam još reći i to da treba puno i stvarno puno rada na sebi, ali i životne prakse, da bi se shvatila prava duhovnost. Eto, ja npr. tek počinjem.
Ustvari, želim reći ovo: dobar primjer koliko nam je potrebno da «budemo braća»: Imam ženu koju volim i s kojom sve dijelim. Koliko je samim time sve lakše. U novčanom, poslovnom, ili bilo kakvom smislu. Znači gledajući čisto racionalno, zanemarivši «ono što bog želi od nas», vraćamo se na to da nam je pametno i potrebo da budemo «braća».
Eto šireg primjera. Ima predivnu obitelj. Sve dijelimo, slažemo se i razumijemo. Sve je toliko jednostavnije. Imamo potporu- svi u obitelji od svih. Društvenu, duhovnu i materijalnu. Moja je sestrična poklonila mojoj mlađoj sestri prošli mjesec odjeću koju je ona prerasla. To je predivno.

Ne mogu zamisliti kako bi svijet funkcionirao da se sa svima odnosim kao prema svojoj ženi. Ili kao prema nekome koga volim. Da se svi sa svima tako odnosimo. To je valjda ono oko čega se prosvijetljeni ljudi trude stoljećima; tisućljećima.

Svi mi volimo gledati u nebo
Svi mi volimo i podršku
Svi se mi ponekada bojimo svijesti
Često želimo lakšim putem

Ono što je frustrirajuće je to da npr., jedan ovakav spis, i ne samo za mene, vrijedi više od deset službenih dopisa koji će realizirati deset projekata. Ali ja ću svejedno prije napisati službeni dopis nego ovakav spis.
To je ono zagonetno u čovjeku. Predivni skladatelj predat će se mainstreamu. To je valjda taj lakši put.
Moji oponenti prigovorit će i da ovaj spis, za razliku od «dopisa», neće nikoga nahraniti. Isto tako ništa se u društvu neće konkretno s time promijeniti. Nijedna se škola neće podići. Tu je on svakako u pravu. Ovo ne da kruha.
Sada bi se mogao zapleti u dugu, možda cjepidlačku, raspravu o tome što kruh doista je.
Je li nam potrebno radit 10 sati dnevno. Ili nam je dosta 6? Je li nam potrebno sve više stvarati. Što više imamo to nam više toga nedostaje. Je li to preopasno? Možda se u tome gubimo.
Zna li itko što je najbolje za čovjeka? Eto, to je glavno pitanje za koje je valjda pet do dvanaest da se na njega odgovori. Sjesti ispod smokve i zatvoriti oči ili proizvesti automobil više?


30. 7.

Samo je jedno pitanje bitno. Da li ja sada uživam ili patim? U ovome trenutku. Kako bi to itko ikada saznao?
Nemam se na što osloniti, nemam s čime usporediti. Pustimo tričarije o smislu života, isplativosti samoubojstva i td…

Da li onaj koji ima mnogo života, mačka ili moj pokojni džepni nožić, posebno vole ili posebno mrze život?

I ponovo sam, eto, zaglavio… Previše razmišljam o prošlosti. Isfrustriran.

U današnjo Hrvatskoj sociologiji preveliki je jaz između teorije i prakse. Moje je laičko uvjerenje da su teorije i praksa podjednako važne i ne idu jedna bez druge, ali one jednostavno ne komuniciraju, tj. Komuniciraju apsolutno nedovoljno.

Najveća je ljudska dužnost stalno pokušavati izaći iz svog svijeta i pokušavati biti što objektivniji, nezavisniji. To nije samo vrlina velikih ljudi, to je dužnost svih nas. Po tome je čovjek – čovjek.

1. I stalno ispočetka. Mislim: eto, još nekoliko godina i napokon ću stati na loptu, sabrati svoje misli i –odrasiti» Ha!
Time bi se samo osiromašio. I samo su dvije solucije: Ili se prepustit, biti iskren i biti čudak, neobičan, neozbiljan, ili – potisnuti: i biti primjeren, baš onakav kakvog se očekuje! I opet, kad ovo pišem: Mislim da ne pišem samo o sebi...
I opet, Jim je Morisson, tako su ga na filmu prikazali: patio od latentne psihoze: bolesti, koliko sam razumio, gdje ne možeš odvojiti nesvjesno od svjesnoga, gdje ne možeš strpati sve ono nesvjesno lijepo u kantu i zatvoriti poklopac. Stalno izvire i gnjavi. Bolest umjetnika.
Apsolutno se ništa ne može reći. Samo se može prihvatiti. Ako sam nešto u životu shvatio, valjda je to ovo:
Cilj je života prihvatiti i cijeniti ovaj svijet upravo ovakav kakav je; u ovom vremenu i u ovom prostoru. A opet, usuditi se ispoljavati, oslobađati, ono iskonsko svoje, ono Dionizijsko; kroz način kojeg ćes pronaći, pa da to ne ispadne degutantno. Rijetko tko može biti Rock zvijezda, ali možemo biti dovoljno svoji, sretni i spontani. Zapit se s prijateljima, slušat muziku koju obožavamo, otići na parti, voditi Ljubav!.. Voditi ljubav strastveno, onako svoje.:)

2. One stvari koje čine čovjeka istinski sretnim, nikada nisu one stvari o kojima maštamo.

3. # Bolna svijest o potrebi za samodokazivanjem, koje može proizlaziti samo iz nesigurnosti u sebe (sve se slaže) ni iz čega drugoga. U zadnje me vrijeme boli. Vidim to kao da postoje dva mene: jedan onaj svjesni, samokritički, koji razmišlja apolonski i bježi tada od emocija; i onaj strasni, ovisan o svojoj prošlosti, ranama, podsvijesti, osjećajima...

Uvijek kada pišem o sebi, imam snažan dojam da ne pišem samo o sebi, da se svatko tu može pronaći.

Toliko smo opsjednuti, i toliko nam se život vrti oko seksa upravo zato što je seks uvjerljivo najbiliži onome što smo iskonski Mi. Seks nije samo fiziološka potreba, već i psihološka strast. A onda, kao po spirali sve se u životu (po Freudeu, recimoJ) vrti negdje oko njega i opet nekako ima veze s njime.

Bombardiranje: Oni su postigli upravo on što su željeli. Sramimo se što ih slušamo, a opet ih slušamo i ovisni smo o njima. Kao o primitivnoj ružnoj pički.

Dešava mi se nešto grozno. Nešto što ne želim. Eto, npr. Ovo upravo sada. Ispijem nekoliko čaši vina i - Insipraciju dobijeme umjetno. I što – na iglama – onda to više nisam onaj Ja; onaj ja koji jesam... Ili?

Ljudski je Ego u današnjemu društvu kao gomila katrana u sretnome dimnjaku.


Ljudski je Ego (i uvijek ću ga pisti velikim slovom- valjda zato što je osoba za sebe) danas toliko moćan i velik, sveobuhvatan da ga se plašim.


Razboritost proizlazi iz nevjerojatnog kukavičluka! (sudim po sebi).

POVEŽIMO SI TANKE NITI ILUZIJA.


... To mogu shvatiti i kao “... prenos moždanih impulsa iz amigdale u nekorteks...” i što? Time možemo zadovoljiti inteligenciju, ali bit ne otkrivamo. Bit nam ostaje nepoznata.
Instinkt mi ipak kaže da je to samo izraz.


RAZLOG ZA SVOJU EGZISTENCIJU TREBA NAĆI U SEBI SAMOME...
DIVNIH LI ESENCIJA!


Kakav prizvuk ima ta riječ? Taj pojam? Pojam koji često negiramo, a kad ga ne negiramo izgovaramo ga sa strahopoštovanjem. Kakve osjećaje u nama budi?
Otac? Konkurent? Saveznik?
Možda doista živi od našega straha? Od naše bijedne nemoći, izgubljenosti – iz nas.
Ako je to tako onda u tome vidim samo kočnicu, bijeg od odgovornosti. Naivnu čežnju za utjehom, podrškom.
I tko bi još – s dovoljno samopoštovanja – kleknuo?! I tko bi si dozvolio mazohizam?


Nužno je prerasti – ono što nazivamo “zlim”.
I potrebno je prevazići
pojam boga kakvim ga
Crkvenjaci doživljavaju
Da bi doživjeli ...


Sutra je mrkva obješena ispred nas

Svi se oko mene “svrsishodno” ponašaju; smišljaju raznorazne svrhe da bi im kasnije postajale imperativima.
Svukud plaze SLIJEPE VOLJE. Grozim se!


Leibneiz s jedne strane, Schopenhauer s druge... – npr.
A zar svijet nije samo prazna knjiga što čeka da je ispišemo... našim...
iskustvima?


OVAJ JE SVIJET PRAZNA KNJIGA.
ISPIŠIMO JE LUKAVO!


Životinja koja misli da misli.


Nekada sam bio jedinstven, božji plod, moj je značaj bio ogroman.
Danas sam kemijski skup molekula zarobljen strogim fizikalnim zakonima.
- Nikad, ama baš nikad, nisam bio toliko omalovažavan; tako malen, tako beznačajan.
Uzevši u obzir da se s našim gotovo slijepim osjetilima istini ne možemo ni približiti, već su to (eventualno) samo izrazi, što mogu zaključiti?!
Tko nas trenutno vodi slijepe za ruku? I kuda?

Netko me je nekada volio...

2003.


Moći se pogledati u ogledalo. To znači naviknuti se.


Otupljujem. Napokon.



Tako malo nedostaje, da bi smo bili sretni. I uvijek postoji to malo. Nemoguće da je to tako. Mislim, valjda imamo sve to za što mislimo stalno da nam nedostaje, a nismo toga svjesni. Što drugo?
Meni je san, ne znam, imati lijepu kuću, obitelj i voćnjak. U tome u miru uživati u proljetnom danu. I što, čim to ostvarim, ne privlači me to više na takav način, ili barem ne više svjesno, i automatski težim za nečim drugim.
Ta težnja, žudnja mi je fenomen. Ona je uvijek tu. Kao da je ona prva, očito da je, i ona traži razlog koji bi je opravdao. Slijepa volja? Ne znam.




Sanjao sam sinoć princip nade. Sanjao sam čovjeka. Sanjao sam čovjeka u podmornici koji traži izlaz iz nje. Gleda iznutra i ne može shvatiti da izlaza nema. Cijeli svoj život on će tražiti izlaz.
No netko negdje brine o njemu. Netko je dobro izolirao podmornicu da voda ne bi ušla i ugušila ga.
Netko negdje zna što je najbolje za tog čovjeka.

2004.

Čak i onda ove crtice i jesu dobre koliko ja smatram da su dobre, ne bi se nikada izborile za svoje mjesto u ovom pretrpanome svijetu. Zato, biti ću zadovoljan s time da se ovo samo0objavi i distribuira u količini da podijelim svojim prijateljima, poznanicima, i eto... nekome koga zanima.


POVEŽIMO SI TANKE NITI ILUZIJA.

... To mogu shvatiti i kao “... prenos moždanih impulsa iz amigdale u nekorteks...” i što? Time možemo zadovoljiti inteligenciju, ali bit ne otkrivamo. Bit nam ostaje nepoznata.
Instinkt mi ipak kaže da je to samo izraz.



RAZLOG ZA SVOJU EGZISTENCIJU TREBA NAĆI U SEBI SAMOME...
DIVNIH LI ESENCIJA!



Kakav prizvuk ima ta riječ? Taj pojam? Pojam koji često negiramo, a kad ga ne negiramo izgovaramo ga sa strahopoštovanjem. Kakve osjećaje u nama budi?
Otac? Konkurent? Saveznik?
Možda doista živi od našega straha? Od naše bijedne nemoći, izgubljenosti – iz nas.
Ako je to tako onda u tome vidim samo kočnicu, bijeg od odgovornosti. Naivnu čežnju za utjehom, podrškom.
I tko bi još – s dovoljno samopoštovanja – kleknuo?! I tko bi si dozvolio mazohizam?

Nužno je prerasti – ono što nazivamo “zlim”.
I potrebno je prevazići
pojam boga kakvim ga
Kršćani doživljavaju
Da bi doživjeli ...


Sutra je mrkva obješena ispred nas

Svi se oko mene “svrsishodno” ponašaju; smišljaju raznorazne svrhe da bi im kasnije postajale imperativima.
Svukud plaze SLIJEPE VOLJE. Grozim se!



Leibneiz s jedne strane, Schopenhauer s druge... – npr.
A zar svijet nije samo prazna knjiga što čeka da je ispišemo... našim...
iskustvima?


OVAJ JE SVIJET PRAZNA KNJIGA.
ISPIŠIMO JE LUKAVO!



Životinja koja misli da misli.



Nekada sam bio jedinstven, božji plod, moj je značaj bio ogroman.
Danas sam kemijski skup molekula zarobljen strogim fizikalnim zakonima.
- Nikad, ama baš nikad, nisam bio toliko omalovažavan; tako malen, tako beznačajan.
Uzevši u obzir da se s našim gotovo slijepim osjetilima istini ne možemo ni približiti, već su to (eventualno) samo izrazi, što mogu zaključiti?!
Tko nas trenutno vodi slijepe za ruku? I kuda?

Netko me je nekada volio...

Ljeto/jesen 2002.

Crno postaje bijelo
Utapajući se u
Mladosti, jutru

Drsko se i hrabro
suprotstavljajući
- izvanjskome?



Udaljiti se, sabrati; i doživjeti
realno stanje stvari
Samim tim: pobijediti?



Moja je svijest
moja je volja
samo
slatki potok poroka
samo
prozirni sklad u neskladu

I moja je Strast
ono što jedino je
i uvijek – postojano



Došavši do dna, potpunoga slijepila, krajnosti skepticizma, bolnoj li (I BLUD) egzistencijalnoj svijesti.
Potoci, rijeke poroka.
(I BLUD) Prokleti stočar – gurajući nam volju, SLIJEPU volju, puneći nam testise njome.

Neka. Svoju ću bol projicirat u strast, užitak. Svoje ću testise praznit gospodaru u lice.
SVOJE ĆU TESTISE PRAZNIT GOSPODARU U LICE.



Upravo i ja «ostavljam Sizifa u podnožju planine». Bolna je (prečesto) svijest. I zanos je, neuroza je, i svijetlo je tada POSTOJANO, stvarno.

Katkad je bol slatka, katkad je svježa, tada je svijetla, ona je stvarna.

Ponekad i siva, tako prokleto siva.

Tako prokleto daleko od kuće. Tako prokleto dugo.
Neka.


Što vrelije – proživimo ovaj život, što rađa se tek na vrhu Sizifove planine.

Zaspati. Tko još želi zaspati? Vjerujući u nešto, (vjerujući u Izlaz).



«Nešto neugodno postaje nešto ugodno»
I u tom trenutku sve ima smisla.

Bol. Gdje prestaje bol – počinje smrt.
Ne samo sve želje, već i sav život proizlazi iz nedostatka.



Netko pati za jeseni
Majčinim zagrljajem

Netko pati za snivanjem
Toplim zagrljajem
Netko je i tada, hrabar
- u krivo vrijeme
Ili baš tada
Usprkos – prkosu, i navici!



Golema je utjeha
VJERA, u koju smo tako često
Po navici
Uljuljuškani



U miomirisu danas – pronalazim sutra
U predrasudi sutra – pronalazim strast, bol, ljubav i Jutro.

Jutro – se piše velikim slovom



Uzimam olovku u ruke, i pišem.
Pišem hrabro? Blefiram li? Zbunjen sam - ? Budan?

Zaglavio sam između dva slatka bremena. Upravo se tako osjećam.
Valjda je potrebno, valjda i najpotrebnije, biti iskren prema sebi.



Osjećaj koji te na početku plaši, kasnije ti godi. Možda i obratno?

Govorim o sebi. Preko sebe i o društvu.
Čovjek postaje imun na ljepote
- kojima je okružen svakodnevno



Ravno ispred mene je bilježnica. Pokraj nje je telefon. Tu je i limenka pive. Na stolu su još i svjetiljka, kup novina i knjiga, košarica s bonbonima i jabukom, cd-i, mali uredski pribor.
Volim vas sve.



Kad sam bio jako mali vjerovao sam u čuda. Kad sam bio malo veći «znao sam» da sve ima smisla, da je sve svrsishodno i da su «odrasli» - odrasli.
Danas vidim odvratno sivilo. Grozno slijepilo. Privid i sjenke.


Osjećaj.
Zar sam njihov rob?
Misao…



Prešućivati istinu – lažju
Izgovarati nasumce – svrsishodnosti

Živjeti za sutra
Neotopljiva santa leda

Upravo sam sada ovdje
Da bi mi slađe bilo – biti kući
Ugodni ambijent postojanosti



Jače, brže, brutalnije…

Nalazi li se smisao života isključivo u borbi, natjecanju, pobjedi

To boli! Krhkost naših individua, «duša».



Rađamo se za trenutak – zaboravljajući još sve – otprije



Tko se izbori – odustaje:

Ležeći gol u vatri
- sve ima smisla

U ugodnoj sobi, s čačkalicom u ustima
- čemu život?

Osjećaj je stvarniji, istinitiji, od zaključka proisteklog iz logike.



Okrenuh se prema suncu, što upravo obasja me, i rekoh mu: «Ne sad, dragi».



Od koliko su boli i straha sazdani zidovi ove kulture? Od koliko lucidne nade.
Ne treba mi to. Katkad mi zbilja ne treba.

Liježem u govna.

Ljeto/jesen 2002.

Crno postaje bijelo
Utapajući se u
Mladosti, jutru

Drsko se i hrabro
suprotstavljajući
- izvanjskome?



Udaljiti se, sabrati; i doživjeti
realno stanje stvari
Samim tim: pobijediti?



Moja je svijest
moja je volja
samo
slatki potok poroka
samo
prozirni sklad u neskladu

I moja je Strast
ono što jedino je
i uvijek – postojano



Došavši do dna, potpunoga slijepila, krajnosti skepticizma, bolnoj li (I BLUD) egzistencijalnoj svijesti.
Potoci, rijeke poroka.
(I BLUD) Prokleti stočar – gurajući nam volju, SLIJEPU volju, puneći nam testise njome.

Neka. Svoju ću bol projicirat u strast, užitak. Svoje ću testise praznit gospodaru u lice.
SVOJE ĆU TESTISE PRAZNIT GOSPODARU U LICE.



Upravo i ja «ostavljam Sizifa u podnožju planine». Bolna je (prečesto) svijest. I zanos je, neuroza je, i svijetlo je tada POSTOJANO, stvarno.

Katkad je bol slatka, katkad je svježa, tada je svijetla, ona je stvarna.

Ponekad i siva, tako prokleto siva.

Tako prokleto daleko od kuće. Tako prokleto dugo.
Neka.


Što vrelije – proživimo ovaj život, što rađa se tek na vrhu Sizifove planine.

Zaspati. Tko još želi zaspati? Vjerujući u nešto, (vjerujući u Izlaz).



«Nešto neugodno postaje nešto ugodno»
I u tom trenutku sve ima smisla.

Bol. Gdje prestaje bol – počinje smrt.
Ne samo sve želje, već i sav život proizlazi iz nedostatka.



Netko pati za jeseni
Majčinim zagrljajem

Netko pati za snivanjem
Toplim zagrljajem
Netko je i tada, hrabar
- u krivo vrijeme
Ili baš tada
Usprkos – prkosu, i navici!



Golema je utjeha
VJERA, u koju smo tako često
Po navici
Uljuljuškani



U miomirisu danas – pronalazim sutra
U predrasudi sutra – pronalazim strast, bol, ljubav i Jutro.

Jutro – se piše velikim slovom



Uzimam olovku u ruke, i pišem.
Pišem hrabro? Blefiram li? Zbunjen sam - ? Budan?

Zaglavio sam između dva slatka bremena. Upravo se tako osjećam.
Valjda je potrebno, valjda i najpotrebnije, biti iskren prema sebi.



Osjećaj koji te na početku plaši, kasnije ti godi. Možda i obratno?

Govorim o sebi. Preko sebe i o društvu.
Čovjek postaje imun na ljepote
- kojima je okružen svakodnevno



Ravno ispred mene je bilježnica. Pokraj nje je telefon. Tu je i limenka pive. Na stolu su još i svjetiljka, kup novina i knjiga, košarica s bonbonima i jabukom, cd-i, mali uredski pribor.
Volim vas sve.



Kad sam bio jako mali vjerovao sam u čuda. Kad sam bio malo veći «znao sam» da sve ima smisla, da je sve svrsishodno i da su «odrasli» - odrasli.
Danas vidim odvratno sivilo. Grozno slijepilo. Privid i sjenke.


Osjećaj.
Zar sam njihov rob?
Misao…



Prešućivati istinu – lažju
Izgovarati nasumce – svrsishodnosti

Živjeti za sutra
Neotopljiva santa leda

Upravo sam sada ovdje
Da bi mi slađe bilo – biti kući
Ugodni ambijent postojanosti



Jače, brže, brutalnije…

Nalazi li se smisao života isključivo u borbi, natjecanju, pobjedi

To boli! Krhkost naših individua, «duša».



Rađamo se za trenutak – zaboravljajući još sve – otprije



Tko se izbori – odustaje:

Ležeći gol u vatri
- sve ima smisla

U ugodnoj sobi, s čačkalicom u ustima
- čemu život?

Osjećaj je stvarniji, istinitiji, od zaključka proisteklog iz logike.



Okrenuh se prema suncu, što upravo obasja me, i rekoh mu: «Ne sad, dragi».



Od koliko su boli i straha sazdani zidovi ove kulture? Od koliko lucidne nade.
Ne treba mi to. Katkad mi zbilja ne treba.

Liježem u govna.